Dragušac je jedna od onih biljaka koje su nekad bile svakodnevni dio ishrane, a danas ih mnogi ni ne prepoznaju kad ih vide uz potok ili izvor. Sitnog, tamnozelenog lišća i pomalo ljutkastog okusa, ova vodena biljka krije iznenađujuće bogatstvo vitamina i minerala, po nekim mjerenjima čak i više nego poznatije namirnice poput špinata ili citrusa. Stari Grci su je koristili za jačanje jetre i kao čistač krvi, a danas se sve više spominje i u naučnim radovima zbog spoja koji joj se pripisuje antikancerogeno djelovanje. U devetnaestom vijeku prodavala se na londonskim ulicama kao svakodnevna namirnica dostupna i najsiromašnijim slojevima stanovništva, upravo zbog svoje hranjivosti i niske cijene. U nastavku teksta pogledat ćemo šta je zapravo dragušac, po čemu se razlikuje od slično nazvane biljke dragoljub, koja su njegova ljekovita svojstva, kako se priprema i koristi te kako se uzgaja, bilo u vodi ili u običnom vrtu.
Šta je dragušac
Dragušac i dragoljub – u čemu je razlika
Zbog sličnog imena, dragušac se često miješa s dragoljubom (lat. Tropaeolum majus), biljkom narančastih cvjetova porijeklom iz Južne Amerike koja se najčešće uzgaja kao ukrasna biljka u vrtovima i saksijama. Riječ je, međutim, o dvije potpuno različite biljke.
Dragušac, poznat i kao potočarka (lat. Nasturtium officinale), vodena je biljka iz porodice krstašica koja raste uz potoke i izvore, dok dragoljub pripada sasvim drugoj porodici i ne raste u vodi. Ovaj tekst govori isključivo o dragušcu, odnosno potočarki, dok se dragoljub spominje samo radi razgraničenja i izbjegavanja zabune prilikom branja ili kupovine.
Narodni nazivi dragušca
Osim naziva dragušac, u narodu se ova biljka naziva i potočarka, a koriste se i brojni drugi nazivi poput vodena kraljica, kostriš, bobovec, ugas, ljuti mokriš, krešun, resnik, vodena režuha, garbok, gardun, nastruc, drezga i sutores. Ovoliko bogatstvo narodnih naziva govori koliko je biljka nekada bila raširena i poznata u svakodnevnom životu ljudi koji su živjeli blizu vode. U pojedinim krajevima nazivi se razlikuju i od sela do sela, što je uobičajena pojava kod biljaka koje su generacijama korištene u svakodnevnoj ishrani i narodnoj medicini, a prenosile su se usmenom predajom bez jedinstvenog, standardiziranog naziva.
Kako izgleda dragušac (botanički opis)
Dragušac je trajna zeljasta biljka iz porodice krstašica, iste one kojoj pripadaju i kupus, rotkvica i brokula. Stabljika je u donjem dijelu prilegnuta uz podlogu, a u gornjem dijelu uspravna, i može narasti do sedamdeset centimetara, a u povoljnim uslovima i više.
Listovi su naizmjenični, sastavljeni od tri do devet sočnih, sjajnih i tamnozelenih listića, dok su cvjetovi sitni i bijeli, skupljeni u grozdaste cvatove na vrhu stabljike. Dragušac cvjeta od maja do septembra, a plod je mala, oko jedan centimetar duga komuška koja sadrži sitno sjeme. Korijen biljke raste više vodoravno nego u dubinu i bogato je razgranat, što joj omogućava da se dobro učvrsti čak i u mekom, muljevitom tlu uz obale voda. Miris svježe biljke je oštar, a okus ljutkast i pomalo pikantan, sličan hrenu ili gorušici.
Porijeklo i historija upotrebe
Dragušac potiče iz Evroazije, a danas je rasprostranjen gotovo po cijelom svijetu, gdje god postoje čiste, tekuće vode. Njegova upotreba u ishrani i liječenju datira iz antičkog doba, kada su ga stari Grci i Rimljani koristili za jačanje jetre, kao sredstvo za čišćenje krvi te kao psihički stimulans. Rimljani su ga jeli uz ocat i ulje, dok su engleski liječnici u srednjem vijeku preporučivali dragušac kod glavobolje i tegoba sa žuči. U devetnaestom vijeku dragušac je postao izuzetno popularan u Engleskoj, gdje se prodavao na ulicama kao svakodnevna namirnica, a zbog visokog sadržaja vitamina C dugo je bio poznat i kao pouzdano sredstvo protiv skorbuta kod mornara na dugim putovanjima. Zahvaljujući tome što raste tokom cijele godine, čak i u hladnijim mjesecima kada druga zelena povrća nisu dostupna, dragušac je dugo bio jedan od rijetkih izvora svježih vitamina tokom zime, prije nego što je razvijena savremena poljoprivreda i transport hrane kakav danas poznajemo.
Hemijski sastav dragušca
Dragušac je izuzetno bogat vitaminima i mineralima, unatoč svojoj skromnoj, sitnoj građi. Sadrži vitamine A, C, D i K, a po količini vitamina C nadmašuje čak i citruse, dok po sadržaju gvožđa nadmašuje i špinat. Od minerala, dragušac sadrži kalij, kalcij, magnezij, fosfor, jod i cink. Biljka sadrži i glukozid glukonasturtin, koji fermentacijskim raspadanjem oslobađa gorušičino ulje odgovorno za karakterističnu ljutinu i oštar miris. Posebno se izdvaja spoj feniletil izotiocijanat, poznat pod skraćenicom PEITC, jedinjenje kojem se pripisuju snažna antioksidativna i antikancerogena svojstva, a koje je u posljednje vrijeme predmet sve većeg broja naučnih istraživanja. Uprkos svom sitnom obimu, jedna šoljica sirovog dragušca sadrži zanemarljivo malo kalorija, što ga čini idealnim dodatkom svakoj ishrani bez obzira na cilj, bilo da je riječ o mršavljenju ili samo o unosu više hranjivih sastojaka.
Ljekovita svojstva dragušca
Dragušac se u narodnoj medicini koristio za širok krug tegoba, a njegova djelovanja mogu se podijeliti u nekoliko cjelina, od čišćenja krvi i detoksikacije, preko poticaja probave, pa sve do njege kože i kose te podrške respiratornom sistemu.
Dragušac za čišćenje krvi i detoksikaciju
Dragušac je od davnina poznat kao biljka koja čisti krv i poboljšava njen sastav, zbog čega se tradicionalno uključivao u proljetne kure čišćenja organizma. Djeluje diuretički, pojačava izlučivanje mokraće i pomaže organizmu da se oslobodi nagomilanih toksina nakon zimskih mjeseci, kada je ishrana obično bila siromašnija svježim, sirovim namirnicama. Za pojačano djelovanje na čišćenje organizma, dragušac se u narodnoj medicini kombinira s koprivom i listom maslačka u proljetnim salatama, koje su nekada bile uobičajen način da se organizam pripremi za novu sezonu.
Dragušac za probavu i apetit
Zahvaljujući gorušičinom ulju, dragušac jača želudac i potiče lučenje želučanih sokova, čime poboljšava apetit i olakšava probavu. Tradicionalno se koristio i kod tegoba sa žučnom kesicom, jer potiče lučenje žuči i pomaže probavi masnije hrane. Zbog ovog djelovanja na probavni sistem, dragušac se preporučuje osobama sa sporim varenjem ili osjećajem težine u stomaku nakon jela, a nekada se svježa biljka jela i prije obroka, kao svojevrsni prirodni apetisan koji priprema probavni sistem za jelo koje slijedi.
Dragušac za respiratorni sistem
Dragušac ima izraženo djelovanje na disajne puteve, zbog čega se tradicionalno koristio kod kašlja, bronhitisa i upale pluća sa gnojavom sluzi. Snažno potiče izlučivanje sluzi, čime pomaže organizmu da se riješi stare, žilave sluzi iz bronhija i pluća. Postoji i stariji narodni recept koji kombinira sok od dragušca sa čajem od trputca zaslađenim medom, a ova mješavina se tradicionalno pila kod hroničnog bronhitisa i upornog kašlja koji se teško smirivao drugim sredstvima. Za slične respiratorne tegobe, u narodnoj medicini se koristio i cvijet zove, koji se dobro slaže sa dragušcem u čajnim mješavinama namijenjenim olakšanju kašlja i prehlade.
Dragušac za kožu i kosu
Svježe iscijeđeni sok od dragušca tradicionalno se koristio za njegu kože, posebno kod kožnih osipa i manjih infekcija, zahvaljujući svom blago antibiotskom djelovanju. Dragušac je poznat i kao dobar tonik za kosu, jer sprječava opadanje kose i potiče njen rast i gustoću, a nekada se sok utrljavao direktno u korijen kose nekoliko puta sedmično kao domaći tretman protiv proređivanja. Kod alopecije, odnosno gubitka kose u obliku manjih ćelavih mrlja izazvanog gljivičnim oboljenjem, narodna medicina preporučivala je vanjsku primjenu soka od dragušca direktno na zahvaćeno mjesto.
Dragušac i antikancerogeno djelovanje
Jedna od najzanimljivijih, novijih tema vezanih za dragušac jeste njegovo potencijalno antikancerogeno djelovanje. Istraživanja su pokazala da dragušac sadrži značajne količine spoja PEITC, koji ima snažna antioksidativna svojstva i može pomoći organizmu u borbi protiv slobodnih radikala. Studija koja je pratila djelovanje dragušca kod žena oboljelih od raka dojke pokazala je obećavajuće rezultate, a naučnici pretpostavljaju da bi biljka mogla biti djelotvorna i kod drugih vrsta ove bolesti. Pregled savremenih istraživanja o nutritivnim i zaštitnim svojstvima dragušca dostupan je na stranici naučnog časopisa MDPI. Istraživači su bili iznenađeni podatkom da već jedna porcija dragušca može dovesti do mjerljivog povećanja nivoa ovog spoja u krvi, što ovu naizgled skromnu biljku svrstava među ozbiljnije kandidate za dalja klinička istraživanja. Za opću podršku imunitetu, dragušac se u ishrani ponekad kombinira i sa ehinaceom, biljkom poznatom po jačanju otpornosti organizma tokom sezone prehlada.
Dragušac kod anemije i šećerne bolesti
Zbog visokog sadržaja gvožđa, dragušac se tradicionalno preporučivao kod anemije, odnosno malokrvnosti, kao prirodan način da se poveća unos ovog minerala kroz ishranu, posebno u kombinaciji sa namirnicama bogatim vitaminom C koji poboljšava apsorpciju gvožđa iz hrane. Biljka se koristila i kao pomoć kod šećerne bolesti, jer se smatralo da pomaže regulaciji nivoa glukoze u krvi, a spominje se i njena korist kod slabosti srca i problema s vidom, iako su ove primjene manje naučno istražene od djelovanja na probavu i detoksikaciju.
Priprema čaja od dragušca
Za pripremu čaja koristi se isključivo svježa biljka, jer se sušenjem gubi velik dio ljekovitih sastojaka dragušca. Jedna kašika nasjeckanih svježih listova prelije se sa dva i po decilitra kipuće vode, poklopi i ostavi da odstoji dvadesetak minuta, a zatim se procijedi.
Čaj ima blago pikantan, travnat ukus koji podsjeća na sam okus svježe biljke, samo nešto blaži. Čaj se pije umjereno, a zbog snažnog djelovanja na organizam ne preporučuje se svakodnevna upotreba kroz duži period, već povremeno, uz pauze između kura.
Sok i tinktura od dragušca
Svježe iscijeđeni sok od dragušca
Sok od dragušca priprema se tako da se svježa biljka izgnječi ili izmiksa u sokovniku, a zatim pomiješa sa vodom u omjeru jedan prema pet. Ovako pripremljen sok konzumira se u malim količinama, jedna kašika dva do tri puta dnevno, jer je riječ o vrlo snažnom pripravku koji u prevelikim količinama može nadražiti sluznicu. Zbog izraženog i pomalo oštrog okusa, mnogi se tek s vremenom naviknu na sok od dragušca u čistom obliku. Sok se ponekad kombinira i sa kašikom limunovog soka radi blažeg i prijatnijeg okusa.
Tinktura od dragušca
Za tinkturu se svježi listići dragušca preliju alkoholom i ostave da stoje pet do sedam dana na tamnom mjestu, uz povremeno mućkanje, a zatim se procijede kroz gazu. Tinktura se čuva u tamnoj bočici i koristi se u manjim količinama, prema potrebi, razrijeđena u malo vode.
Dragušac u kulinarstvu
Dragušac se najčešće koristi svjež, kao dodatak salatama, gdje se kombinira s krastavcem, krumpirom ili jajima, a odličan je i u krem juhama, slično kao što se pripremaju druge krem juhe od povrća. Najbolje ga je koristiti dok biljka još nije procvala, jer je tada ljutina blaža i prijatnija za jelo. Zbog svog specifičnog, pomalo ljutkastog okusa, dragušac dobro upotpunjuje jela u kojima se traži svježina i blaga oštrina, poput sendviča, tostiranih kriški hljeba ili jednostavnih salata sa maslinovim uljem i limunom. Sjeme dragušca se, poput sjemena nekih srodnih biljaka, može čak koristiti i kao zamjena za kapare u slanijim jelima i umacima, iako je ova upotreba danas znatno rjeđa nego korištenje svježeg lišća. Za dodatnu vitaminsku podršku, dragušac se u kulinarskim kombinacijama ponekad servira i uz svježe voće poput borovnice, čime obrok dobiva dodatnu dozu antioksidansa.
Kako odabrati i čuvati svježi dragušac
Prilikom kupovine dragušca, važno je obratiti pažnju na izgled listova, koji trebaju biti svježi, vlažni i intenzivno zelene boje, nikako uveli ili žućkasti. Ako prstima prođete kroz listove, ne bi trebalo biti suhih ili potamnjelih dijelova, jer je to znak da je biljka starija i da je izgubila dio svježine. Pošto je dragušac poluvodena biljka kojoj je vlaga prijeko potrebna, kod kuće ga je najbolje čuvati u posudi napunjenoj vodom, slično kao svježe rezano cvijeće, čime se produžava njegova svježina za nekoliko dana.
Doziranje dragušca
Doziranje dragušca zavisi od oblika u kojem se koristi. Kod čaja, uobičajena doza je jedna do dvije šoljice dnevno, dok se sok uzima u znatno manjim količinama, jedna kašika dva do tri puta dnevno, razrijeđena vodom u omjeru jedan prema pet. Liječenje dragušcem, bilo u obliku čaja ili soka, ne bi trebalo trajati duže od četiri sedmice u kontinuitetu, nakon čega se preporučuje pauza prije eventualnog nastavka.
| Oblik dragušca | Uobičajena doza | Napomena |
|---|---|---|
| Čaj | 1-2 šoljice dnevno | Priprema se isključivo od svježe biljke |
| Sok | 1 kašika, 2-3 puta dnevno | Razrijeđen vodom u omjeru 1:5 |
| Tinktura | Prema potrebi | Razrijeđena u malo vode |
| Svježa salata | Po ukusu | Najbolje prije cvatnje, radi blaže ljutine |
Nuspojave dragušca
Kada se koristi u umjerenim količinama kao dio ishrane, dragušac se smatra sigurnom biljkom. Ipak, prekomjerna konzumacija, posebno u obliku koncentriranog soka ili čaja, može dovesti do nadraženosti želuca, mokraćnog kanala i mjehura. Gorušičino ulje koje biljka sadrži može izazvati i nadražajne pojave na sluznici usta i na koži kod osjetljivijih osoba, posebno prilikom duže i neprekidne upotrebe. Dodatne informacije o sigurnosti i mogućim nuspojavama dostupne su na RxList stranici o suplementima.
Kontraindikacije i mjere opreza
Trudnice ne bi trebale konzumirati dragušac, jer njegovo snažno djelovanje na organizam i matericu nije preporučljivo tokom trudnoće. Osobe sa gastritisom, čirom na želucu ili osjetljivim probavnim sistemom trebale bi izbjegavati dragušac, jer njegova ljutina i nadražujuće djelovanje mogu pogoršati postojeće tegobe. Liječenje dragušcem ne bi trebalo trajati duže od četiri sedmice bez prekida, a osobe koje uzimaju redovnu terapiju trebale bi se posavjetovati sa ljekarom prije uvođenja dragušca u svakodnevnu ishranu u većim količinama. Djeca mogu jesti dragušac u manjim, umjerenim količinama kao dio raznovrsne ishrane, ali koncentriraniji pripravci poput soka i tinkture nisu za njih preporučljivi bez savjeta pedijatra.
Dragušac i štitnjača
Dragušac pripada porodici krstašica, istoj onoj kojoj pripadaju i hren, kupus i gorušica, biljke poznate kao takozvani goitrogeni, odnosno namirnice koje u velikim količinama i u sirovom stanju mogu ometati rad štitne žlijezde. Osobe koje boluju od hipotireoze, posebno ako uz to imaju i celijakiju, trebale bi biti umjerene sa unosom sirovog dragušca i ostalog povrća iz iste porodice, ili ga termički obraditi prije jela, čime se ovaj efekat značajno smanjuje. Ovo ne znači da osobe sa štitnjačom moraju u potpunosti izbaciti dragušac iz ishrane, već samo da bi trebale voditi računa o količini i učestalosti unosa, posebno ako se radi o velikim porcijama sirove biljke. Umjerena konzumacija u sklopu raznovrsne ishrane ne predstavlja rizik za većinu ljudi, ali je kod postojećih problema sa štitnjačom oprez svakako na mjestu.
Dragušac je biljka koja se, iako prirodno raste u vodi, danas sve češće uzgaja i u kućnim uslovima, bilo u vodi, vrtu ili saksiji na balkonu, slično kao što se uz kuće i vrtove često sadi i grm zove, čiji cvijet i plod imaju svoju vlastitu, dugu tradiciju u narodnoj medicini.
Uzgoj u vodi
Za tradicionalni, komercijalni uzgoj dragušca u vodi potrebni su specifični uslovi, poput vodene površine s blagim padom, dubinom vode od nekoliko centimetara u početku uzgoja koja se postepeno povećava do berbe, te stalnim protokom čiste, alkalne vode temperature između deset i petnaest stepeni.
Berba u ovakvim uslovima obično počinje u septembru i traje sve do naredne cvatnje u maju, a intenzivna proizvodnja zahtijeva ponovnu sjetvu svake godine, dok manje intenzivan, ekstenzivniji uzgoj može ostati u istoj kulturi i do deset godina. Ovakav uzgoj je zahtjevan i uglavnom rezerviran za veće proizvođače, dok je za kućne potrebe znatno praktičniji uzgoj u vlažnoj zemlji ili plitkoj posudi s vodom.
Uzgoj u vrtu i saksiji
Za uzgoj u vrtu, dragušcu je potrebno vrlo vlažno tlo bogato humusom, po mogućnosti u blizini prirodnog izvora vode ili uz redovno zalijevanje koje sprječava isušivanje zemlje. Biljka podnosi i sunčan i polusjenovit položaj, mada u toplijim krajevima blaga sjena tokom najtoplijeg dijela dana pomaže spriječiti prebrzo cvjetanje i gubitak blagog okusa listova. Dragušac se s uspjehom može uzgajati i u posudama na balkonu ili prozorskoj dasci, pod uslovom da se supstrat održava stalno vlažnim, jer biljka vrlo brzo reagira na sušu venjenjem listova.
Sadnja i kompatibilne biljke
Sjeme dragušca sije se direktno u vlažno tlo ili supstrat, na dubinu od pola do jednog centimetra, a klijanje je relativno brzo, obično unutar sedmicu do dvije nakon sjetve. Presađivanje sadnica obavlja se kada razviju četiri do pet listova. Dragušac dobro napreduje kada se sadi pored rotkvice, repe, luka, špinata i rajčice, dok se ne preporučuje sadnja u blizini krastavca ili na mjestu gdje je prethodne sezone rastao kupus, jer dijele iste bolesti i štetočine.
Berba
Berba dragušca može se obavljati tokom veće dijela godine, u zavisnosti od uslova uzgoja, a najbolje vrijeme je prije nego što biljka procvjeta, kada su listovi najsočniji i najmanje ljuti. Bere se nadzemni dio biljke, po potrebi, a redovnim orezivanjem vrhova potiče se bujniji i grmoliki rast novih izdanaka, čime se produžava period tokom kojeg se svježi listovi mogu neprekidno brati. Za razliku od mnogih drugih ljekovitih biljaka koje se suše za zimsku upotrebu, dragušac se ne suši, jer sušenjem gubi većinu svojih ljekovitih sastojaka, pa se koristi isključivo svjež.
Često postavljana pitanja
Da li su dragušac i dragoljub ista biljka?
Ne, riječ je o dvije različite biljke. Dragušac, odnosno potočarka, vodena je biljka iz porodice krstašica koja raste uz potoke, dok je dragoljub ukrasna biljka narančastih cvjetova porijeklom iz Južne Amerike, iz sasvim druge porodice. Iako se ponekad brkaju zbog sličnog imena, njihova botanička srodnost je vrlo udaljena, a i njihova primjena u ishrani se razlikuje.
Mogu li trudnice jesti dragušac?
Trudnicama se ne preporučuje konzumacija dragušca, posebno ne u obliku koncentriranog soka ili čaja, zbog njegovog snažnog djelovanja na organizam. Umjerena upotreba kao povremeni dodatak ishrani izvan trudnoće generalno se smatra sigurnom.
Koliko dugo se smije koristiti dragušac?
Liječenje dragušcem, bilo čajem ili sokom, ne bi trebalo trajati duže od četiri sedmice u kontinuitetu. Nakon toga se preporučuje pauza, a duža i neprekidna upotreba bez prekida se ne preporučuje bez savjeta ljekara.
Smiju li osobe sa štitnjačom jesti dragušac?
Osobe s hipotireozom trebale bi biti umjerene s unosom sirovog dragušca, jer pripada porodici biljaka koje u velikim količinama mogu ometati rad štitne žlijezde. Termička obrada ili umjerena konzumacija u sklopu raznovrsne ishrane značajno smanjuju ovaj rizik.
Kako se dragušac koristi u ishrani?
Dragušac se najčešće jede svjež, kao dodatak salatama, sendvičima i krem juhama, a može se koristiti i za pripremu soka ili čaja. Najukusniji je prije cvatnje, kada je njegova prirodna ljutina najblaža, a nakon berbe najbolje ga je odmah iskoristiti jer se ne može sušiti niti dugo čuvati bez gubitka svježine. Dobro se slaže i sa jajima, krompirom, avokadom te raznim vrstama sira, što ga čini svestranim dodatkom skoro svakom slanom jelu.
