Mesožderke biljke, poznate i kao karnivorne biljke ili kukcožderke, jedine su biljke na svijetu koje su promijenile ulogu i umjesto da budu hrana za životinje, same hvataju i probavljaju životinje. Na svijetu postoji oko 700 poznatih vrsta, raspoređenih na svim kontinentima osim Antarktike. Sve žive u jednom tipu staništa: na tlu siromašnom nitratima, gdje većina biljaka ne bi preživjela ni jednu sezonu. Taj nedostatak hranjiva iz tla nadomještaju hvatanjem insekata, paukova i ponekad čak manjih životinja, iz kojih crpe nitrate iz životinjskih bjelančevina. Nisu opasne za ljude ni kućne ljubimce. Zamke su im prilagođene za sitne kukce i mikroorganizme, ne za veće životinje.
Što su mesožderke biljke i zašto love insekte
Da bi neka biljna vrsta bila svrstana u karnivorne biljke, mora zadovoljiti tri uvjeta. Prvo, mora biti sposobna privući plijen mirisom, nektarom ili bojom. Drugo, mora imati posebno preobražene listove ili dijelove koji na aktivan ili pasivan način hvataju i onesposobljavaju plijen. Treće, mora lučiti probavne enzime kojima razgrađuje uhvaćenu životinju i apsorbira iz nje hranjive tvari.
Biljke mesožderke ne mogu iz tla uzeti nitrate kojih nema. Taj problem rješavaju iskorištavanjem nitrata iz životinjskih bjelančevina. Modifikacija listova zbog tog razloga evolutivno je nastala neovisno kod različitih rodova, u različitim dijelovima svijeta i u različitim epohama, a svejedno su se razvili slični mehanizmi lova. Mogu se razmnožavati spolno (sjemenom) i nespolno (vegetativnim putem, formiranjem pupoljaka koji rastu u identične nove biljke). Neke vrste žive kao epifiti – rastu na drugim biljkama, ali ne kao paraziti.
Aktivna i pasivna klopka – kako mesožderke love
Svi mehanizmi lova dijele se u dvije osnovne grupe: aktivne i pasivne klopke. Aktivna klopka pomiče se da bi uhvatila plijen. Listovi su preobraženi tako da aktivnim pokretanjem uhvate i onesposobe kukca, koji zatim biva razgrađen uz pomoć probavnih sokova. Pasivna klopka se ne pomiče, već strukturom dijela lista nalik na vrč ili lijevak mami kukca u biljku, gdje biva uhvaćen i probavljen. Posebnu kategoriju čine vakuumske zamke, kod kojih podtlak uvlači plijen u roku od nekoliko milisekundi.
| Tip klopke | Način rada | Primjer vrste |
|---|---|---|
| Aktivna – ljepljiva | Dlačice izlučuju ljepljivi nektar, listovi se omataju oko plijena | Rosika (Drosera) |
| Aktivna – školjkasta | Brzo zatvaranje listova na dodir osjetljivih dlačica | Venerina muholovka (Dionaea muscipula) |
| Pasivna – vrčasta | Insekti klize niz glatku unutrašnjost u probavnu tekućinu | Nepenthes, Sarracenia |
| Vakuumska | Podtlak uvlači plijen u milisekundama | Mješinka (Utricularia) |
| Ljepljiva površina | Ljepljivi nektar na cijeloj površini lista | Tustika (Pinguicula) |
Vrste mesožderkih biljaka
Karnivorne biljke su raspoređene u četiri porodice: Sarraceniaceae, Nepenthaceae, Droseraceae i Lentibulariaceae. Svrstane su u više rodova, od kojih je sedam najčešće zastupljenih opisano u nastavku. Svaki rod ima drugačiji mehanizam lova, drugačije stanište i drugačiji izgled.
Rosika (Drosera) – najveći rod mesožderki
Rosika (Drosera) je najveći rod biljaka mesožderki s više od 170 vrsta, rasprostranjenih na svim kontinentima osim Antarktike. Prepoznatljiva je po listovima prekrivenim sitnim dlačicama koje izlučuju ljepljivi nektar koji pod suncem izgleda poput kapljica rose, pa je po tome i dobila ime. Kad insekt sleti na list, zalijepi se za ljepljive kapljice. Listovi se zatim polako omotaju oko plijena, lučeći probavne enzime koji razgrađuju insekta i omogućuju biljci da apsorbira hranjive tvari. Jedna rosika može živjeti i do 50 godina, a naraste od jednog centimetra pa čak do jednog metra visine.
Rosika ima i ljekovitu primjenu. Od njenih sokova prave se homeopatske kapi i kuglice za ublažavanje kašlja i upala dišnih puteva. Za iste tegobe s dišnim putevima u narodnoj medicini koristi se i zova, biljka s dugom tradicijom u liječenju upala grla, bronhitisa i proljeva.
Venerina muholovka (Dionaea muscipula)
Venerina muholovka (Dionaea muscipula) najprepoznatljivija je biljka mesožderka na svijetu. Listovi su joj podijeljeni u dva dijela koji se zatvaraju poput usta čim insekt dotakne osjetljive dlačice na unutarnjoj površini. Te dlačice vidljive su i golim okom. Zamka se zatvara u manje od sekunde. Zupci na rubu zamke sprječavaju bijeg, ali su razmaknuti dovoljno da kroz njih mogu proći jedino sitni kukci koji nisu dovoljno hranjivi, pa biljka izbjegava trošiti energiju na premali plijen i zamku opet otvara. Svaka zamka može se otvoriti samo dva do tri puta prije nego pocrni i ugine. Porijeklom je iz Sjeverne Amerike, a danas je popularna sobna biljka.
Slično kao i kunica, koja razvija posebne prilagodbe za preživljavanje u teškim uvjetima, Venerina muholovka je savršen primjer kako biljke mogu razviti izuzetno precizne mehanizme bez ijednog organa koji nalikuje živčanom sustavu.
Vrčasti grm (Nepenthes) – tropski vrčevi
Nepenthes, poznat i kao vrčasti grm ili tropski vrčevi, obuhvaća više od 160 vrsta tropskih biljaka mesožderki. Prirodno stanište mu je južna Azija: Borneo, Sumatra, Filipini, Malezija, Madagaskar, Šri Lanka i Indija. Na vrhu listova rastu klopke u obliku šalice ispunjene probavnom tekućinom.
Kukci se privlače nektarom na rubu vrča i klize niz voštanu unutarnju stijenku iz koje nema izlaza. U dnu vrča tekućina ih probavi. Zamke nekih vrsta Nepenthesa dovoljno su velike da u njima uginu žabe, gušteri, ptice i mali sisavci. Grmolike penjačice mogu narasti više desetaka metara visine, a rod se širi novim vrstama svake godine.
Saracenija (Sarracenia)
Saracenija (Sarracenia) obuhvaća oko 10 vrsta, sve porijeklom iz Sjeverne Amerike. Dugački uski listovi oblikuju se u vrčeve ispunjene probavnom tekućinom. Unutrašnjost vrča je glatka pa insekti koji uđu ne mogu izaći. Kukci se privlače mirisom nektara i klize prema dnu vrča gdje ih tekućina probavlja. Raste u močvarnim područjima i podnosi hladnije temperature, za razliku od tropskog Nepenthesa.
Zbog toga je prikladnija za uzgoj u umjerenim klimatima. Cvjeta svake godine, a zamke su joj obojene u nijanse crvene, žute i zelene.
Na vlažnim staništima i tresetištima, uz saraceniju, raste i jelenak, ljekovita biljka koja se sreće na sličnim vlažnim livadama i rubovima bara.
Tustika (Pinguicula)
Tustika (Pinguicula), poznata i kao maslenica ili tlustica, obuhvaća oko 80 vrsta. Uglavnom raste na sjevernoj hemisferi, ali zastupljena je i u Meksiku, Srednjoj i Južnoj Americi te na Floridi.
Listovi su joj u obliku rozete i prekriveni ljepljivim nektarom na cijeloj površini. Kad kukac sleti na list, kontaktom se potiče pojačano lučenje sokova zbog čega ne može pobjeći. Posebno je efikasna u hvatanju mrtvačkih mušica. Cvijet joj je sličan cvijetu orhideje pa je cijenjena i kao ukrasna biljka. Prisutna je u flori Bosne i Hercegovine na karbonatnim stijenama i vlažnim obalama planinskih potoka. Za slična planinska staništa veže se i veronika, biljka koja raste uz potoke i na vlažnim planinskim livadama.
Mješinka (Utricularia)
Mješinka (Utricularia) je najveći rod mesožderki po broju vrsta, s više od 200 poznatih vrsta rasprostranjenih na svim kontinentima osim Antarktike. Raste u kopnenim, vodenim i poluvodenim staništima. Listovi su joj prekriveni sitnim mjehurićima koji stvaraju podtlak.
Kad mikroskopski organizam dodirne dlake oko otvora mjehurića, zamka se otvara i vakuumom uvlači plijen unutra u roku od svega nekoliko milisekundi, što je najbrži mehanizam lova od svih biljaka mesožderki. U Bosni i Hercegovini živi u stajaćim vodama i sporotekućim potocima, dokumentirana na Hutovom blatu i sličnim staništima.
Helijamfora (Heliamphora)
Helijamfora (Heliamphora), poznata i kao vrč sunca ili močvare, obuhvaća oko 23 vrste. Sve rastu u planinskim predjelima Venezuele, Brazila i Gvajane, na takozvanim tepui stijenama, na nadmorskim visinama i do 3.000 metara. Dugački uski listovi oblikuju se u vrčeve koje ispunjava kišnica i probavna tekućina.
Kapice na listu sprječavaju razrjeđivanje kišom. Plijen privlači mirisom nektara koji klizi niz glatke unutarnje stijenke vrča. Možda su najelegantnije od svih vrčevaca i pomažu nam da zamislimo kako su mogle izgledati prve karnivorne biljke u povijesti biljnog svijeta. Rijetka su vrsta, tražena među kolekcionarima zbog egzotičnog izgleda.
Gdje mesožderke biljke rastu i gdje ih naći
Mesožderke biljke rastu na svim kontinentima osim Antarktike, ali nisu ravnomjerno raspoređene. Najviše vrsta živi u Sjevernoj Americi, jugoistočnoj Aziji i Australiji. Zajednička osobina svih staništa je tlo siromašno nitratima: tresetišta, močvarna područja, vlažne planinske livade, pješčane obale rijeka i jezera, vlažni kamenjari. Neke vrste žive u mirnoj vodi stajačica i sporotekućih potoka, a neke rastu kao epifiti na drugim biljkama u tropskim šumama.
U Bosni i Hercegovini i susjednoj Hrvatskoj dokumentirane su vrste iz četiri roda: Aldrovanda, Drosera, Pinguicula i Utricularia. Rosika (Drosera rotundifolia) zabilježena je na tresetištu planine Igman. Tustika (Pinguicula alpina) raste na vlažnim karbonatnim stijenama u planinskom pojasu. Mješinka (Utricularia vulgaris) živi u sporotekućim vodama Hutovog blata. Sve su zaštićene vrste u regiji, a njihovo branje, uništavanje i premještanje zabranjeno je zakonom. Na vlažnim livadama BiH, na sličnim staništima, raste i salep, zaštićena ljekovita biljka iz porodice orhideja čije su krtole iznimno cijenjene u narodnoj medicini.
Ako planirate posjetiti staništa mesožderki u prirodi, tresetišta i planinski potoci su najvjerovatnija mjesta. Nikad ne dirajte biljke i ne vadite ih iz tla.
Kako uzgajati mesožderke biljke kod kuće
Biljke mesožderke su popularan hobi. Nije ih lako uzgajati jer zahtijevaju specifične uvjete koji se razlikuju od uvjeta za većinu sobnih biljaka. Ono što im gotovo svima treba jednako je: poseban supstrat, destilirana voda i puno svjetla. Ako razumijete zašto je svaki od tih uvjeta važan, uzgoj postaje puno jednostavniji.
Supstrat i presađivanje
Mesožderke ne smiju rasti u običnoj vrtnoj zemlji. Bogata zemlja im šteti jer one nisu prilagođene višim koncentracijama hranjiva i reagiraju ugibanjem. Jedini odgovarajući supstrat je mješavina tresetne mahovine i perlita ili pijeska u omjeru jedan prema jedan. Za tustiku (Pinguicula) priprema se posebna mješavina: dvije mjere treseta, jednu mjericu pijeska i jednu mjeru perlita. Za Nepenthes treba dodati i trećinu borove kore. Presađivanje je potrebno kad biljka postane blijeda i nestabilna, kad korijenje viri kroz drenažne rupe na dnu posude ili kad voda pri zalijevanju odmah proteče bez da vlaži zemlju. Biljke poput cikorije su, slično mesožderkama, prilagođene tlu siromašnom hranjivima i ne podnose pretjerano gnojenje.
Voda i vlažnost
Nikad ne koristiti vodu iz slavine. Voda iz slavine sadrži minerale i klor koji s vremenom uništavaju biljku. Jedino što dolazi u obzir je destilirana voda, kišnica ili prokuhana voda ohlađena na sobnu temperaturu. Većinu mesožderki treba stalno držati u pladnju s jednim centimetrom vode. Iznimka je Nepenthes: gornja dva centimetra tla trebaju se osušiti između dva zalijevanja. Zimi mesožderke ne ostavljati u vodi, ali tlo mora ostati ravnomjerno vlažno cijelo vrijeme. Vlažnost zraka treba biti barem prosječna. Kad vlažnost padne ispod minimuma, zamke počinju umirati i opadati. Za biljke kojima odgovaraju vlažna staništa sličan princip vrijedi i za arniku, planinsku ljekovitu biljku koja voli svježe i vlažno gorsko tlo.
Svjetlost i temperatura
Mesožderkama treba najmanje 4 do 6 sati direktne sunčeve svjetlosti dnevno. Optimalna je jutarnja i kasno poslijepodnevna svjetlost. Jako podnevno sunce može spaliti listove. Direktna svjetlost potiče zamke da poprime boje crvene, ljubičaste i ružičaste nijanse. U sjeni zamke ostaju zelene i biljka ne lovi efikasno. Ako nema dovoljno prirodnog svjetla, mogu se koristiti posebne žarulje za biljke. Temperatura: 16 do 27 °C odgovara većini vrsta. Tropski Nepenthes traži više temperature, a Sarracenia podnosi i hladnije uvjete.
Zimovanje i period mirovanja
Venerina muholovka i Sarracenia trebaju period zimskog mirovanja. Bez odmora se iscrpljuju i ugibaju. Znak da mirovanje počinje je ubrzano odumiranje zamki i usporen rast. Biljku treba premjestiti na hladnije mjesto s temperaturom između 4 i 7 °C. Potpuna odsutnost svjetla neće štetiti sve dok je temperatura ispod 7 °C. Tlo mora ostati vlažno ali ne mokro. Ako nema hladnog mjesta u kući, biljku se može staviti i u hladnjak u prozirnoj plastičnoj vrećici. Početkom proljeća treba je postupno premještati prema svjetlu i toplini, prvo u tamni hodnik, pa tek onda na prozor. Sličan ritam zimskog mirovanja imaju i neke ljekovite biljke, primjerice kaloper, aromatična biljka koja zimi odumire nadzemno i obnavlja se iz korijenja u proljeće.
Hranjenje i gnojidba
Mesožderke ne trebaju gnojidbu. Sve hranjive tvari dobivaju od uhvaćenih kukaca i sitnih životinja. Gnojivo im može naškoditi jer nisu prilagođene višim koncentracijama hranjiva u tlu. Jedina iznimka je Nepenthes: gnojivo za orhideje razrijedi se s destiliranom vodom u omjeru 1:10 i smjesa se ulijeva direktno u vrčaste zamke, ne u tlo. Nisu potrebni ni dodatni kukci: biljke u zatvorenom prostoru ulove dovoljno da prežive. Ne treba bacati mrtve kukce u zamke niti dodirivati zamke bez potrebe. Svaka zamka Venerine muholovke može se otvoriti samo nekoliko puta prije nego ugine, pa svaki nepotreban dodir skraćuje njezin vijek.
Uobičajeni problemi i štetnici
Viseći i tanki listovi ili zamke čudnog oblika najčešće znače da biljka ne dobiva dovoljno svjetla. Rješenje: premjestiti na svjetlije mjesto s jutarnjim suncem. Mrtvačke mušice u tlu nastaju zbog stalno vlažnog supstrata. Sprječava ih sloj grubog hortikulturnog pijeska debljine 5 mm po površini tla. Umiranje zamki normalan je dio rasta, ali ako zamke umiru masovno, uzrok je presuhi zrak ili dugo bez zalijevanja. Mrtve zamke treba odrezati sterilnim škarama. Od štetnika najčešće se pojavljuju lisne uši i crveni paukovi. Na prisutnost grinja upućuju bijele točkice na lišću i sitna paučina. Treba ih identificirati i tretirati odgovarajućim sredstvom.
Zanimljivosti o mesožderkim biljkama
Charles Darwin nazvao je Venerinu muholovku “jednom od najdivljenijih biljaka na svijetu” i posvetio joj posebno poglavlje u knjizi o mesožderkama objavljenoj 1875. Rosika može živjeti do 50 godina, što je neobično dugo za biljku takve veličine. Nepenthes rajah, jedna od najvećih vrsta vrčastog grma, može akumulirati i probaviti do 3,5 litara tekućine u jednoj zamci. Neke vrste Nepenthesa razvile su simbiozu s malim sisavcima poput štakora: životinja dolazi piti nektar i ostavlja izmetine u vrču, čime biljka dobiva hranjive tvari bez da ubija plijen. Mješinka ima najbrži mehanizam lova u cijelom biljnom carstvu. Njezin vakuum otvori i zatvori se za tek nekoliko milisekundi, što je brže od treptaja oka.
Rosika je jedina biljka mesožderka s dokazanom ljekovitom primjenom u modernoj i narodnoj medicini, prisutnom u farmakopejama više europskih zemalja. Za ljekovite biljke koje rastu na sličnim planinskim i vlažnim staništima i koje imaju dokazana protuupalna svojstva vrijedi se informirati i o hrenu, biljci s izuzetno snažnim antimikrobnim djelovanjem.
Često postavljana pitanja o mesožderkim biljkama
Što su mesožderke biljke?
Mesožderke biljke su biljke opremljene posebno preobraženim listovima kojima privlače, hvataju i probavljaju sitne kukce i druge male životinje. Rastu na tlu siromašnom nitratima pa hranjive tvari nadoknađuju iz uhvaćenog plijena. Postoji oko 700 poznatih vrsta, raspoređenih na svim kontinentima osim Antarktike.
Koje su najpoznatije vrste mesožderkih biljaka?
Najpoznatije su rosika (Drosera), Venerina muholovka (Dionaea muscipula), vrčasti grm (Nepenthes), saracenija (Sarracenia), tustika (Pinguicula), mješinka (Utricularia) i helijamfora (Heliamphora). Svaka ima drugačiji mehanizam lova i stanište.
Ima li mesožderkih biljaka u Bosni i Hercegovini?
Da. U Bosni i Hercegovini dokumentirane su vrste iz rodova Drosera (rosika), Pinguicula (tustika) i Utricularia (mješinka). Rosika raste na tresetištu planine Igman, tustika na vlažnim karbonatnim stijenama u planinskom pojasu, a mješinka u sporotekućim vodama poput Hutovog blata. Sve su zaštićene zakonom i ne smiju se brati ni premještati.
Kako uzgajati mesožderke biljke kod kuće?
Mesožderkama treba poseban supstrat od tresetne mahovine i perlita, isključivo destilirana voda ili kišnica, i barem 4 do 6 sati direktnog sunca dnevno. Ne smiju dobivati gnojivo. Venerina muholovka i Sarracenia trebaju zimski period mirovanja na temperaturi od 4 do 7 °C. Zamke ne treba dirati bez potrebe jer se iscrpljuju i ugibaju.
Jesu li mesožderke biljke opasne za ljude i kućne ljubimce?
Ne. Mesožderke biljke nisu opasne ni za ljude ni za kućne ljubimce. Zamke su prilagođene za sitne kukce i mikroorganizme. Čak i Nepenthes, koji može uhvatiti žabe i male glodavce, ne može nauditi čovjeku ni mačci ni psu.
