Oman (Inula helenium) jedna je od najstarijih i najzaboravljenijih ljekovitih biljaka našeg podneblja. Naši preci su je poznavali odlično, Dioskorid je preporučivao omanin korijen rimskim vojnicima još u prvom vijeku, a u srednjem vijeku vino od omana važilo je kao lijek za gotovo sve bolesti. Danas je potisnuta iz svakodnevne upotrebe, a neosnovano, jer malo koja biljka u domaćoj flori ima tako širok spektar djelovanja: od pluća i bronhitisa, kroz probavne tegobe i crijevne parazite, do reume, kože i cirkulacije.
Raste uz potoke, na vlažnim livadama i rubovima šuma širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Prepoznajemo ga po impozantnoj visini, može narasti i do dva metra, krupnim listovima i žutim cvjetovima koji nalikuju suncokretovim, samo manjim. No prava snaga ove biljke krije se u debelom, aromatičnom korijenu koji se kopa u jesen i koristi u narodnoj medicini već tisućljećima.
Što je oman biljka i kako izgleda
Opis i kako prepoznati oman na terenu
Krupna je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae), iste porodice kojoj pripadaju kamilica, čičak i suncokret. Stabljika je uspravna, razgranata pri vrhu, može narasti od šezdeset centimetara do punih dva metra. Donji listovi su osobito impozantni, mogu biti dugi i do pola metra, jajoliko-srcoliki, odozgo tamnozeleni i hrapavi, odozdo sivobijeli od gustih dlačica. Listovi uz stabljiku su sitniji i pri osnovi obuhvataju stabljiku.
Cvjetovi su žuti, skupljeni u košarice promjera pet do osam centimetara, nalik manjem suncokretu. Cvjeta od juna do septembra. Upravo ti žuti cvjetovi na visokoj stabljici najlakši su znak raspoznavanja na terenu. Gdje god uz potok ili na vlažnoj livadi vidimo krupnu biljku s takvim cvjetovima, velika je vjerojatnost da se radi o omanu.
Korijen, odnosno rizom, je debeo, mesnat, tamnosmeđ do sivkast izvana i bijel iznutra. Miris je jak, aromatičan, pomalo kamforan. Taj intenzivni miris odmah potvrđuje da smo iskopali pravu biljku.
Pravi oman i srodne vrste: kako ih razlikovati
Na terenu se ponekad zamjenjuje s čičkom (Arctium lappa) i vrstama divlje djetelice, posebno u fazi rasta bez cvijeta. Razlika je jasna kada biljka procvjeta: čičkov cvijet je ljubičastocrven, omanin žut. Drugi siguran znak je miris korijena: pravi oman ima jak kamforani miris, čičak je gotovo bez mirisa. Uz to, listovi pravog omana odozdo su izrazito bijeli i mekani na dodir od gustih dlačica.
Srodna vrsta je i omanika ili injula, narodni naziv koji se u nekim krajevima koristi za isti rod biljaka. U ljekarstvu se koristi isključivo Inula helenium, pravi oman, čiji je korijen uvršten u više evropskih farmakopeja.
Svi nazivi omana
Narodni nazivi u regiji
Malo koja biljka ima toliko narodnih naziva koliko oman. U Bosni i Hercegovini najčešće ga zovemo oman ili bijeli oman. U Hrvatskoj su u upotrebi i nazivi veliko zelje, lepuh, bodljikava zečina i omanika. U Srbiji se sreću nazivi oman, ovnjak, anduz, amanovina, pitomi oman i ivanjsko zelje. Po nekim krajevima čujemo i velje zelje, velika trava i veliki koren. Svi ovi nazivi odnose se na istu biljku.
Oman na njemačkom i engleskom
Na njemačkom oman se zove Echter Alant ili jednostavno Alant. Ko kupuje sušeni korijen u njemačkim herbalnim prodavnicama, traži ga pod ovim imenom ili pod farmakopejskim nazivom Inulae radix.
Na engleskom je poznat pod nekoliko naziva: elecampane je najčešći i najrašireniji, ali srećemo i horseheal, scabwort, elfwort, velvet dock i wild sunflower. Naziv elecampane dolazi od latinskog enula campana, što znači “inula s polja”. Horseheal govori o staroj upotrebi za liječenje kožnih bolesti kod konja.
Latinski naziv i porodica
Latinski naziv je Inula helenium. Naziv helenium potječe od Helene Trojanske: prema grčkoj legendi, biljka je rasla na mjestima gdje su padale njene suze kada su je Trojanci odveli iz Sparte. Porodica: Asteraceae (glavočike). Dio koji se koristi u ljekarstvu: korijen i rizom, u latinskom označen kao Inulae radix ili Helenii radix.
Ljekovite tvari u korijenu omana
Inulin: do 44% korijena
Najzastupljeniji sastojak korijena omana je inulin, polisaharid koji u jesen može činiti i do četrdeset i pet posto suhe mase korijena. Upravo zato je jesen pravo vrijeme za berbu: tada je koncentracija inulina na maksimumu. Inulin nije šećer u uobičajenom smislu, nego prebiotično vlakno koje crijevne bakterije koriste kao hranu. Stimulira rast korisnih bakterija u crijevima, pomaže probavi i pravilnom pražnjenju crijeva.
Za dijabetičare je inulin posebno vrijedan jer se u organizmu polako pretvara u fruktozu i pomaže stabilizaciji razine šećera u krvi bez naglih skokova. Nikolas Kulpeper, engleski botaničar iz sedamnaestog vijeka, primijetio je da inulin usporava propadanje zuba jer snižava razinu šećera, što je tada bio zapažen uvid.
Alantolakton i seskviterpenoidni laktoni
Eterično ulje korijena sadrži alantolakton, izoalantolakton i dihidroalantolakton, koji zajedno grade kristalnu smjesu poznatu pod imenom helenin. Ove tvari su odgovorne za antimikrobno, antiparazitsko i protuupalno djelovanje omana. Alantolakton direktno ubija crijevne parazite i djeluje na patogene bakterije, što objašnjava stoljetnu upotrebu omana za tjeranje glista i crijevnih parazita. Iste tvari djeluju kao ekspektorans, razrjeđuju gustu sluz u bronhima i olakšavaju iskašljavanje.
Istraživanja su pokazala da alantolakton i izoalantolakton imaju aktivnost i prema meticilin-rezistentnom stafilokoku (MRSA), bakteriji otpornoj na standardne antibiotike, kao i prema bacilu tuberkuloze. Ovo su ozbiljni nalazi koji omanu daju posebno mjesto u fitoterapiji.
Eterično ulje, gorke tvari i sluzi
Korijen sadrži i do tri posto eteričnog ulja čiji miris podsjeća na kamfor i smolu. Pored eteričnog ulja, tu su sluzi koje oblažu i smiruju nadražene sluznice bronhija i probavnog trakta, gorke tvari koje stimulišu lučenje žuči i probavnih sokova, triterpeni, fitosteroli, saponini, pektini i organske kiseline. Kombinacija svih ovih tvari čini oman posebno svestranom ljekovitom biljkom.
Za šta je oman ljekovit
Pluća, bronhitis, astma i kronični kašalj
Ovo je najpoznatija i historijski najduže potvrđena primjena. Inulin iz korijena oblaže i smiruje nadraženu sluznicu bronhijalnih prolaza i djeluje kao ekspektorans koji pomaže iskašljavanju. Alantolakton opušta glatke mišiće traheje i smanjuje grč u bronhima. Kombinacija ovih dvaju mehanizama čini oman izuzetno korisnim kod kroničnog bronhitisa, astme, hripavca i dugotrajnog kašlja koji ne prolazi.
Tradicionalno se koristio i za kašalj uzrokovan tuberkulozom pluća. Više naučnih istraživanja pokazalo je da eterična ulja iz korijena zaista imaju aktivnost prema bacilu tuberkuloze, što nije slučajno podudaranje s narodnom tradicijom. Za akutni kašalj i upalu sluznice dišnih puteva, pogledajte i naš članak o ranjeniku, koji djeluje komplementarno s omanom na sluznicu gornjeg dišnog sistema.
Probava, nadutost i crijevni paraziti
Gorke tvari u korijenu stimulišu lučenje žuči i probavnih sokova, pospješuju apetit i pomažu kod nadutosti, tromog varenja i nedovoljnog rada žučnog mjehura i jetre. Žvakanje svježeg, dobro očišćenog korijena starinski je način stimulacije apetita koji travari preporučuju i danas.
Za crijevne parazite, gliste, pantljičare i metilje, oman je jedna od najdjelotvornijih biljaka u domaćoj fitoterapiji. Alantolakton direktno ubija parazite u crijevima. U tu svrhu koristi se jaka tinktura ili čaj koji se pije natašte, ujutro, u kuri od sedam do deset dana. Ovu primjenu preporučivali su travari od Nikole Kulpepera u sedamnaestom vijeku pa sve do danas.
Reuma, išijas i cirkulacija
U Aziji, gdje oman potječe, tradicionalno se koristio za poboljšanje cirkulacije i kao sredstvo za oporavak mišića i kostiju. Protuupalno djelovanje alantolaktona korisno je i kod reumatskih bolova i išijasa. Mast od omana nanosi se na bolna mjesta, a jaki uvarak korijena koristi se za tople obloge koje se stavljaju na bolne zglobove i mišiće. Inulin iz omana pomaže i kod gihta jer olakšava eliminaciju mokraćne kiseline putem bubrega. Za dublje ozljede i bolove u zglobovima pročitajte i naš članak o gavezu, koji direktno djeluje na obnovu hrskavice i koštanog tkiva a za podršku cirkulaciji i krvnim žilama pogledajte i članak o glogu.
Dijabetes i inulin
Visok sadržaj inulina čini ga posebno vrijednim za osobe s dijabetesom tipa 2. Inulin je prebiotično vlakno koje se polako razgrađuje u tankom crijevu, ne izaziva nagle skokove šećera u krvi i pomaže stabilizaciji glikemije. Pored toga, poboljšava apsorpciju minerala, posebno kalcija i magnezija, što je korisno za kosti. Osobe s dijabetesom koje uzimaju lijekove za snižavanje šećera trebaju biti oprezne jer oman može pojačati njihovo djelovanje i izazvati hipoglikemiju. U takvim slučajevima obavezna je konzultacija s ljekarom.
Antimikrobno: MRSA i tuberkuloza
Ovo je područje gdje oman nadilazi većinu domaće konkurencije. Alantolakton i izoalantolakton pokazali su u laboratorijskim istraživanjima aktivnost prema MRSA-i, meticilin-rezistentnom stafilokoku koji je jedan od najopasnijih bolničkih patogena upravo zbog otpornosti na standardne antibiotike. Nekoliko studija potvrdilo je i aktivnost eteričnog ulja omana prema bacilu tuberkuloze. Ovo ne znači da oman zamjenjuje medicinsku terapiju tih ozbiljnih bolesti, ali govori o tome da aktivne tvari ove biljke nisu jednostavne ni trivijalne.
Koža, ekcem i sporo zarastajuće rane
Hipokrat je preporučivao oman za hronične osipe i svrab još u antičko doba. Protuupalno djelovanje alantolaktona korisno je kod ekcema, psorijaze i osipa. Eterično ulje razrijeđeno u baznom ulju nanosi se na nadražena mjesta i smanjuje svrab i upalu. Svježi listovi, slično kao kod gaveza, stavljaju se na gnojne rane i sporo zarastajuće ozljede. Jaki uvarak korijena koristi se za ispiranje rana i kožnih infekcija. Posebno je cijenjen za rane koje se ne zatvaraju jer potiče granulaciju i čišćenje tkiva.
Bubrezi i mokraćni putevi
Biljka djeluje blago diuretski, potiče izlučivanje mokraće i čišćenje mokraćnih puteva. Koristi se u mješavinama čajeva za čišćenje krvi i za podršku radu bubrega. Glas Koncila i drugi stručni izvori navode omanin čaj kao koristan kod nedovoljnog izlučivanja tekućine i kroničnog umora koji prati oslabljenu funkciju bubrega i jetre.
Oblici i pripreme
Čaj od omana
Čaj od korijena omana priprema se na dva načina. Vrući uvarak: jednu čajnu kašičicu sitno naribanog ili samljenog suhog korijena kuhamo deset minuta u pet decilitara vode u poklopljenom loncu. Procijedimo i pijemo mlak, bez šećera ili s malo meda. Doza je jedna do tri šolice dnevno.
Hladna maceracija: tri supene kašike korijena potopimo u šest decilitara hladne vode i ostavimo da odstoji dva sata pa procijedimo. Po jednu šolju nezaslađenog čaja pijemo tri puta dnevno prije jela. Ovaj način pripreme bolje čuva sluzi i inulin koji se dijelom razgrađuju kuhanjem. Čaj od omana ne pijemo duže od četiri do šest sedmica bez pauze.
Inhalacija parom za pluća
Jedan od najefikasnijih, a najmanje poznatih načina upotrebe omana za pluća je inhalacija parom. Prokuhamo trideset grama korijena u litri vode deset minuta. Sklonimo s vatre, pokrijemo glavu ručnikom, nagnemo se nad posudu i polako udišemo paru kroz nos i usta pet do deset minuta. Para bogata eteričnim uljem omana direktno dospijeva u bronhe, razrjeđuje gustu sluz i smanjuje upalu. Preporučuje se jednom do dva puta dnevno kod bronhitisa, astme i zagušenog nosa. Za blažu virusnu prehladu i začepljenost nosa bez kašlja, nana je praktičniji izbor jer mentol djeluje brže na sluznicu.
Tinktura od omana
Tinkturu pripremamo od tri do devet grama suhog korijena i osamdeset-postotnog alkohola u omjeru jedan prema pet. Korijen i alkohol stavimo u tamnu staklenku, dobro zatvorimo i ostavimo četiri do šest sedmica na tamnom i hladnom mjestu uz svakodnevno protresanje. Procijedimo kroz gazu i čuvamo u tamnoj bočici. Doza je trideset do devedeset kapi, četiri do šest puta dnevno, razrijeđeno u malo vode. Tinktura se koristi posebno za crijevne parazite jer je u ovom obliku alantolakton najdostupniji.
Sirup od omana za kašalj
Sirup je tradicionalni domaći lijek za uporne kašalj i bronhitis. Pedeset grama suhog korijena omana kuhamo dvadeset minuta u pola litre vode. Procijedimo i još topao uvarak sipamo u pola tegle meda, dobro promiješamo. Čuvamo u hladnjaku. Uzimamo jednu do tri čajne žličice dnevno, djeca polovinu doze. Med pojačava ekspektorantno djelovanje i daje sirupu duži rok trajanja. Ovaj recept dolazi iz srpske herbalne tradicije i jedinstven je jer ga jedva koji konkurent pokriva s tačnim mjerama.
Omanovo vino
U srednjem vijeku omanovo vino smatralo se univerzalnim lijekom, posebno za slabljenje, iscrpljenost i bolesti dišnih puteva. Recept je jednostavan: šezdeset grama svježeg ili trideset grama suhog korijena omana natopimo u litri kvalitetnog crnog vina i ostavimo sedam do deset dana, uz povremeno mućkanje. Procijedimo i čuvamo na hladnom i tamnom mjestu. Uzimamo jednu do dvije čajne čašice dnevno, prije jela. Okus je gorko-aromatičan, karakterističan. Vino od omana ne preporučuje se osobama koje ne smiju konzumirati alkohol.
Kandiran oman
Kandiran oman je poslastica s ljekovitim učinkom, posebno popularna u alpskim i austrijskim herbalnim tradicijama. Svježi korijen operemo, ogulimo i narežemo na tanje štapiće ili kolutove. Kuhamo petnaest minuta u vodi da omekša i izgubi dio gorčine. Ocijedimo i kuhamo u gustom šećernom sirupu (jednakih dijelova šećera i vode) dvadesetak minuta dok se sirup ne upije u korijen. Izvadimo i ostavimo da se osuši na papiru. Kandiran oman zadržava dio aktivnih tvari, a gorko-aromatičan okus postaje blag i ugodan. Tradicionalno se nudio djeci za smirenje kašlja.
Mast od omana za kožu
Za vanjsku primjenu na ekcem, osip i sporo zarastajuće rane pripremamo mast. Trideset grama suhog i samljenog korijena omana dodamo u sto pedeset grama otopljene svinjske masti ili kokosovog ulja. Kuhamo na laganoj vatri petnaest minuta, sklonimo s vatre i ostavimo poklopljeno dvanaest sati. Sutradan zagrijemo, procijedimo kroz gazu u sterilizovane teglice i ostavimo da se ohladi. Čuvamo u hladnjaku do šest mjeseci. Mast nanosimo na zahvaćena mjesta dva do tri puta dnevno.
Berba, uzgoj i sušenje
Gdje raste oman u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji
Biljka preferira vlažna, hraniva tla uz potoke, rijeke i kanale, na rubovima šuma i vlažnim livadama. U Bosni ga nalazimo u dolinama rijeka Bosne, Vrbasa i Une, ali i na planinskim livadama do tisuću metara nadmorske visine. U Hrvatskoj je čest uz Dravu, Kupu i Savu, u Slavoniji i Podravini. U Srbiji raste uz Dunav, Savu, Moravu i Drinu. Na pojedinim mjestima raste i poluudomačen uz stare seoske puteve i napuštena seoska imanja gdje su ga nekad uzgajali.
Kada i kako brati korijen
Korijen kopamo u jesen, od oktobra do novembra, ili u rano proljeće prije nego biljka krene u rast. Jesen je bolja jer je tada sadržaj inulina na maksimumu. Koristimo ašov ili lopatu da izvučemo cijeli rizom koji može biti dubok i do pola metra. Iskopani korijen dobro operemo, ogulimo i razrežemo po dužini na tanje ploške ili štapiće radi bržeg sušenja. Sušimo na prozračnom i tamnom mjestu na temperaturi do trideset pet stupnjeva, ili u sušnici. Rok trajanja suhog korijena je dvije do tri godine u papirnatim vrećicama ili tamnim staklenim posudama.
Uzgoj u vrtu
Zahvalna je biljka za uzgoj u vrtu. Voli vlažno, duboko i hranivo tlo, u poluzasjeni ili na suncu. Razmnožavamo ga dijeljenjem rizoma u proljeće ili jesen. Sadimo na razmak od sedamdeset do sto centimetara jer naraste krupno. Jednom posađen, godinama se obnavlja sam od sebe. Nije zahtjevan za njegu: redovito zalijevanje u sušnim periodima i povremena gnojidba kompostom dovoljni su za bogat rast. Prve tri do četiri godine ostavimo da se rizom dovoljno razvije prije prve berbe.
Gdje kupiti oman biljku i korijen
Suhi korijen nalazimo u biljnim apotekama i herbalnim prodavnicama širom regije, pod farmakopejskim imenom Inulae radix ili jednostavno “oman korijen”. Na pijacama ga prodaju i berači ljekovitog bilja, posebno u jesen nakon berbe. Online ga nalazimo u specijalizovanim herbalnim trgovinama. U drogerijama poput DM-a najčešće nije dostupan u obliku suhog korijena, ali može biti sastavni dio mješavina čajeva za pluća i dišne puteve.
Pri kupovini obratimo pažnju na boju: kvalitetan suhi korijen omana izvana je sivosmeđ, iznutra blijedožut do bijel. Miris treba biti intenzivan, kamforan i aromatičan. Korijen bez mirisa ili s neugodnim mirisom nije kvalitetan. Cijena varira prema kvaliteti i porijeklu, a domaći korijen svježe berbe uvijek je bolji od uvoznog koji dugo stoji.
Sigurnost, doze i kontraindikacije
Siguran je pri preporučenim dozama i kratkoročnoj primjeni. Pretjerane količine korijena mogu izazvati mučninu, povraćanje, proljev ili žgaravicu.
Ko ne smije koristiti oman: trudnice i dojilje trebaju se konzultovati s ljekarom prije upotrebe. Osobe s alergijom na biljke iz porodice Asteraceae, kamilicu, ambroziju ili koprive, trebaju biti oprezne jer alantolaktoni mogu izazvati kontaktni dermatitis. Osobe s niskim ili visokim krvnim tlakom, kao i dijabetičari koji uzimaju lijekove, trebaju se posavjetovati s ljekarom jer oman može pojačati njihovo djelovanje.
Važno upozorenje: oman može djelovati sedativno na centralni živčani sustav. Stoga se ne preporučuje uzimati preparate omana najmanje dva tjedna prije operativnog zahvata koji zahtijeva opću anesteziju.
Čaj od omana ne pijemo duže od četiri do šest sedmica bez pauze od najmanje dva do tri tjedna, jer dugotrajna primjena može dovesti do nakupljanja pojedinih sastojaka u organizmu čiji učinci još nisu dovoljno istraženi.
Zaključak
To je biljka koja je neosnovano potisnuta iz svakodnevne upotrebe. Dok su naši preci razumjeli njegovu vrijednost i koristili ga od pluća do probave, mi smo ga zaboravili u korist preparata koji često nisu ni djelotvorniji. Bogat inulinom, alantolaktonom i eteričnim uljem, nudi dokazano djelovanje za bronhitis, crijevne parazite, ekcem i dijabetes, a istraživanja ga svrstavaju i u red biljaka s aktivnošću prema MRSA-i i tuberkulozi. Vrijedi ga vratiti u kućnu apoteku.
Za kompletni vodič kroz ljekovite biljke našeg podneblja pogledajte naš pregled ljekovitih biljaka.
Česta pitanja
Što je oman biljka i za šta se koristi?
Radi se o krupnoj višegodišnjoj ljekovitoj biljci (Inula helenium) s debelim aromatičnim korijenom bogatim inulinom i alantolaktonom. Koristi se najviše za pluća i bronhitis, zatim za crijevne parazite, probavne tegobe, dijabetes, ekcem i reumu. Korijen je dio koji se koristi u ljekarstvu.
Kako izgleda oman biljka?
Visoka je biljka, do dva metra, s krupnim tamnozelenim listovima koji su odozdo bijeli i mekani. Cvjetovi su žuti, nalik manjem suncokretu, cvjeta od juna do septembra. Korijen je debeo, tamnosmeđ izvana i bijel iznutra, s intenzivnim kamforanim mirisom.
Kako napraviti čaj od omana?
Jednu čajnu kašičicu suhog korijena kuhamo deset minuta u pet decilitara vode u poklopljenom loncu. Procijedimo i pijemo mlak s malo meda. Alternativno, tri kašike korijena potopimo u šest decilitara hladne vode dva sata pa procijedimo. Pijemo jednu do tri šolice dnevno, najviše šest sedmica bez pauze.
Oman biljka na njemačkom i engleskom?
Na njemačkom: Echter Alant ili Alant. Na engleskom: elecampane, ali i horseheal, scabwort, elfwort i velvet dock. Latinski naziv: Inula helenium. Farmakopejski naziv korijena: Inulae radix.
Oman biljka u magiji: za šta se koristi?
U narodnoj tradiciji Balkana oman se koristio na Đurđevdan kao amajlija za ljubav i zaštitu od uroka. Sušeni korijen nosio se na tijelu kao zaštita, a venčići s omanom vješali su se na vrata kuća i staja. U keltskoj tradiciji bio je sveta biljka elfova, odakle engleski naziv elfwort.
Može li oman pomoći kod pluća?
Da, to je historijski najstarija i najpoznatija primjena. Inulin oblazuje i smiruje nadraženu sluznicu bronhija, alantolakton opušta bronhalne mišiće i pomaže iskašljavanju, a antimikrobne tvari djeluju na uzročnike respiratornih infekcija. Koristi se kao čaj, sirup s medom ili inhalacija parom.
