Imela (Viscum album), engleski mistletoe, je zimzelena poluparazitska imela biljka koja ne raste iz tla nego se nastanjuje na granama stabala. Dok sve ostalo drveće ljeti gubi snagu, a zimi spava, ona ostaje zelena i gradi gust okruglast grm visoko u krošnji. Druidski svećenici su je brali uz posebne rituale i pripisivali joj moć zaštite i liječenja. Kelti su je zvali sveopćim lijekom. U Skandinaviji su je vezivali uz boga Baldera. I dok se danas uglavnom pamti kao božićni ukras ili romantična tradicija ljubljenja ispod njenih grana, njena prava vrijednost leži drugdje – u ljekovitim tvarima koje je fitoterapija polako počela potvrđivati.
Šta je imela biljka i kako raste
Imela biljka pripada porodici Santalaceae. Raste kao zimzeleni grm, najčešće do jednog metra u promjeru, i ima karakteristični oblik lopte na ogoljelim granama bjelogorice. Listovi su duguljasti, žutozeleni, kožasti i tvrdi. Cvjeta diskretno u rano proljeće, sitnim žutim cvjetovima skrivenim između listova. Plodovi su okrugle bobice, dozrijevaju u jesen i zimu, i upravo po njima se razlikuju osnovne vrste.
Bijela imela (Viscum album)
Bijela imela je vrsta koja se koristi u ljekovite svrhe. Plodovi su joj prozirne ili bijele boje, ljepljivi iznutra, i sadrže jednu do tri sjemenke omotane ljepljivom masom. Ta ljepljivost nije slučajna – upravo ona osigurava da sjeme ostane prilijepljeno uz koru stabla kad ga ptica odbaci.
Bijela imela rasprostranjena je po cijeloj Europi, zapadnoj Aziji i dijelovima sjeverne Afrike. U narodu je zovu: lijepak, visk, cmelj, melina, višće, imišt.
Žuta imela (Loranthus europaeus)
Žuta imela (Loranthus europaeus) je posebna vrsta koja se često miješa s bijelom. Raste gotovo isključivo na hrastovima i u ljekovite svrhe se ne koristi. Plodovi su joj žuti, a listovi nešto širi nego kod bijele.
Posebno je važno ovo razlikovanje jer se u starijoj literaturi ponekad navodi da je imela s hrasta otrovna – ta upozorenja uglavnom se odnose upravo na žutu imelu ili na bijelu imelu nastanjenu specifično na hrastu, čiji se hemijski sastav znatno razlikuje od one s jabuke ili topole.
Crvena imela (Viscum cruciatum)
Crvena imela (Viscum cruciatum) je treća vrsta unutar roda Viscum koja se povremeno spominje u pretragama.
Raste na maslinovim stablima u mediteranskim predjelima – u Španiji, sjevernoj Africi i rijetko na krajnjem jugu Europe. Plodovi su joj crvene boje, po čemu je i dobila ime. U Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i ostatku regije nije rasprostranjena, pa se u domaćoj narodnoj medicini ne koristi. Ljekovite osobine joj nalikuju bijeloj imeli, ali istraživanja su rijetka. Kad neko u našim krajevima kaže “imela”, uvijek se misli na bijelu (Viscum album), a ne na crvenu imelu.
Narodni nazivi
Ovisno o kraju, ista biljka nosi različita imena. Uz već navedene nazive, u pojedinim bosanskim i hercegovačkim selima sreće se naziv biska, koji se odnosi i na samu biljku i na rakiju koja se od nje pravi. U nekim krajevima “imela” se koristi isključivo za bijelu vrstu, dok se “žuta imela” ili “hrastova imela” precizira posebno.
Imela biljka kao poluparazit – kako živi na drveću
Imela biljka je poluparazitska, što znači da nije potpuni parazit. Iz stabla domaćina crpi vodu i mineralne tvari putem posebnih organa koji se zovu haustore – to su modificirani korijeni koji probijaju koru drveta i prodiru do provodnog tkiva. Sama biljka provodi fotosintezu i gradi organske tvari, pa nije potpuno ovisna o domaćinu. Ipak, dugotrajna nastanjenost može oslabiti stablo, posebno ako je ono staro, bolesno ili pod sušom.
Zdrava odrasla stabla s nekoliko grmova imele obično nisu u ozbiljnoj opasnosti. Problem nastaje kad se imela razmnožava neometano ili kad nastani stablo koje je već oslabljeno nekim drugim faktorom. U voćnjacima, gdje se uzgajaju jabuke i kruške, imela biljka može biti prava smetnja i redovno je treba uklanjati rezanjem grana na kojima se nastanila.
Zanimljivo je i kako se širi. Plodovi privlače ptice, posebno drozgove i bjelice. Ptica pojede bobicu, a sjeme prođe kroz probavni sistem ili ostane zalijepljeno na kljunu, pa se prenosi na drugu granu ili stablo. Zahvaljujući ljepljivoj masi oko sjemena, ono prianja uz koru i klija direktno na njoj – ne treba mu tlo.
Stablo domaćin i ljekovitost imele
Ovo je jedna od rijetkih i manje poznatih činjenica o imeli: hemijski sastav biljke nije isti bez obzira na kojoj raste. Istraživanja su pokazala da imela nastanjena na jabučnjaku, topolovini ili brezovini ima drugačiji profil aktivnih tvari nego ona s bora ili jele. Staro zapažanje narodnih ljekarnika da su imela s jabuke i topole najljekovitije ima i naučnu podlogu – na ovim domaćinima nakuplja se veći udio lektina i polisaharida nego na crnogoričnom drveću. Upravo stablo domaćin određuje ljekovitost imele u svakom konkretnom preparatu.
Komercijalni ljekoviti preparati imele, posebno oni koji se koriste u onkologiji, uglavnom se prave od biljaka koje su rasle na jabukama, borovima ili hrastovima – i uvijek se navodi stablo domaćin na deklaraciji jer direktno utječe na terapijsko djelovanje. Imela s crnogorične šume koristi se posebno u jednoj liniji preparata, a ona s jabučnjaka u drugoj.
Hemijski sastav imele
Aktivni sastojci imele su složeni i međusobno zavisni. Imela biljka sadrži nekoliko klasa spojeva s dokumentiranim djelovanjem, po čemu se izdvaja i od mnogih ostalih ljekovitih biljaka. Najvažniji su lektini, viskotoksini, flavonoidi, lignani, alkaloidi i polifenoli.
Viskotoksini
Viskotoksini su polipeptidi koji prodiru u staničnu membranu i narušavaju njenu strukturu. Otrovni su u većim količinama, ali u malim dozama djeluju kao imunostimulatori i pokazuju citotoksično djelovanje prema određenim vrstama tumorskih stanica. Nalaze se u cijeloj biljci, ali ih je najviše u listovima i grančicama.
Lektini
Lektini (ML I, ML II, ML III) su glikoproteini koji se vežu za ugljikohidratne lance na površini stanica. Kod imelnih lektina dokazano je da blokiraju umnažanje malignih stanica i sprečavaju njihovo daljnje dijeljenje – taj mehanizam se naziva citostatičko djelovanje. Lektini istovremeno potiču oslobađanje citokina i aktiviraju imunološki sistem. Upravo je omjer lektina i viskotoksina ono što određuje terapijsku vrijednost određenog preparata.
Flavonoidi, lignani i alkaloidi
Od flavonoida dominiraju kvercetin i izoramnetin, koji djeluju antioksidativno i štite krvne žile. Lignani imaju slabo estrogeno djelovanje, što objašnjava primjenu imele kod hormonalnog disbalansa i simptoma menopauze. Alkaloidi su prisutni u malim količinama i doprinose ukupnom sedativnom efektu biljke.
Ljekovita svojstva imele
Krvni pritisak i srce
Imela biljka je u narodnoj medicini dugo poznata kao sredstvo za regulaciju krvnog pritiska. Za razliku od biljaka koje djeluju jednoznačno – samo snižavaju ili samo podižu pritisak – imela ima adaptivno djelovanje. Normalizira rad srca, usporava tahikardiju i poboljšava protok krvi kroz koronarne žile. Uz glog, koji direktno jača srčani mišić i poboljšava cirkulaciju, imela se u fitoterapiji smatra jednom od dvije najvažnije biljke za krvožilni sistem. Ljekovitost imele za srce i pritisak je upravo ono što je čini posebnom u narodnoj medicini. Ta dva grma se u čajevima za srce često kombinuju, ali nikad bez savjeta ljekara jer zajedno s lijekovima za srce mogu promijeniti dozu koja je potrebna.
Živčani sistem i epilepsija
Imela biljka blago smiruje centralni živčani sistem. Koristi se kod nervoze, tjeskobe, nesanice i grčeva. Europski travari su je od 16. stoljeća prepisivali kod epilepsije i Sydenhamove horeje – oboljenja koja se manifestuju nekontroliranim grčevima mišića. Moderna fitoterapija to ne odbacuje, ali naglašava da imela nije zamjena za antiepileptičnu terapiju i da se nikad ne smije uzimati bez konsultacije s neurologom uz postojeće lijekove. Za upalne procese u nervnom sistemu i općenito kod upalnih stanja, u fitoterapiji se koristi i tamjan, koji ima drugačiji mehanizam ali snažniju kliničku potvrdu kod upalnih bolesti.
Imunitet i karcinom
Ovo je najviše istražen i ujedno najsporniji kut ljekovitosti imele. Lektini i viskotoksini zajedno potiču oslobađanje interleukina i faktora nekroze tumora, što aktivira prirodne obrambene stanice organizma. U kliničkim studijama, posebno u Njemačkoj i Švicarskoj, ekstrakti imele su pokazali da mogu poboljšati kvalitet života onkoloških pacijenata, smanjiti umor, poboljšati apetit i ublažiti nuspojave kemoterapije. Međutim, dokazi o direktnom antitumorskom djelovanju su nekonzistentni i mnoge studije imaju metodološke slabosti – mali uzorak, nepostojeća kontrolna grupa ili nedovoljno precizne doze.
Blago jačanje imuniteta od imele koristi i kod čestih prehlada, upalnih stanja i općeg pada otpornosti, što je primjena s manje kontroverzi i s dužom tradicijom u narodnoj medicini. Za upalne procese u mokraćnim putevima i bubrežne tegobe u kombinaciji se koristi i tušt, koji ima vlastiti antimikrobni profil.
Hormonalni sistem i menopauza
Zbog laganog estrogenskog djelovanja lignana, imela se preporučuje kod hormonalnog disbalansa, obilnih menstruacija, menstrualnih bolova i simptoma menopauze kao što su valunzi i nesanica. Ljekovitost imele u ovom kontekstu temelji se na prisustvu lignana koji imaju slabo estrogeno djelovanje. Slično djelovanje, ali kroz drugačiji mehanizam, ima i nana, pa se te dvije biljke povremeno kombinuju u čajevima namijenjenim ženama u perimenopauzi.
Probava i dijabetes
Imela biljka potiče lučenje probavnih žlijezda, normalizira izlučivanje žuči i pomaže kod kroničnog zatvora. U narodnoj medicini koristila se i kod dijabetesa, s pretpostavkom da usporava apsorpciju šećera i pospješuje izmjenu tvari. Moderniji podaci tu vezu ne potvrđuju dovoljno snažno da bi se imela mogla preporučiti kao sredstvo za regulaciju šećera bez liječničkog nadzora. Za zacjeljivanje sluznice probavnog trakta i kroničnih upala u crijevima, u fitoterapiji se koristi i ranjenik, koji ima dugačku tradiciju upravo kod tegoba probavnih organa.
Imela u liječenju karcinoma – šta kaže nauka
Ovo je poglavlje koje zaslužuje posebnu pažnju jer postoji velika razlika između onoga što se tvrdi u popularnoj literaturi i onoga što nauka zaista pokazuje.
U Njemačkoj se od 1920-ih, na osnovu principa antropozofske medicine koju je razvio Rudolf Steiner, koriste injektirani ekstrakti bijele imele. Steiner je teorijski postavio da bijela imela, kao biljka koja ne slijedi normalan vegetacijski ciklus i raste “izvan zakona prirode”, može zaustaviti nekontroliran rast tumorskih stanica. Na osnovu toga nastali su preparati poznati pod imenima Iscador i Helixor.
Iscador se primjenjuje isključivo injekcijama, uvijek pod nadzorom kvalificiranog ljekara. Injekcija se daje supkutano, što bliže tumoru ili direktno u njega. Nije namijenjen samoliječenju. Helixor je sličan preparat druge farmaceutske kuće, dostupan u nekoliko varijanti ovisno o stablu domaćinu (A = jela, M = jabuka, P = bor).
Njemačka je jedna od rijetkih zemalja u kojoj su ovi preparati službeno prihvaćeni kao komplementarna terapija uz standardno onkološko liječenje, ne kao zamjena za njega. Američka FDA ih nije odobrila. Pregled kliničkih studija koji su napravili NIH i Cochrane suradnja zaključuje da neke studije pokazuju poboljšanje kvaliteta života i smanjenje nuspojava kemoterapije, ali da dokazi za produženje preživljavanja nisu dovoljno snažni zbog metodoloških ograničenja istraživanja.
Zaključak: imela kao potpora onkološkim pacijentima ima smisla i ima iza sebe solidan broj istraživanja. Kao samostalan lijek protiv raka – to nije potvrđeno i svako takvo iznošenje treba prihvatiti s oprezom.
Kada i kako se bere imela
Berba ovisi o tome koji se dio biljke koristi. Imela biljka bere se u dva perioda: listovi i grančice od oktobra do decembra i u proljeće, od marta do aprila. To su periodi kada je udio aktivnih tvari u lisnom tkivu najveći. Lišće treba brati s mladih grančica, ne sa starih lignificiranih dijelova grma.
Bobice se beru od novembra do februara, kad su potpuno zrele i prozirno bijele. Važno: bobice se u narodnoljekovitoj primjeni koriste samo za vanjsku upotrebu – za mast ili obloge. Nikad se ne uzimaju na usta.
Berba se uvijek radi s bjelogoričnog drveća – jabuke, topole, breze, lipe, graba. Imela s hrasta traži poseban oprez jer njen hemijski profil može biti drugačiji. Imela s crnogorića (bor, jela, smreka) prikuplja se samo za specijaliziranu industrijsku preradu, ne za domaće pripravke.
Nakon berbe, lišće i grančice suše se u tankim slojevima u hladu, na temperaturi do 35 stepeni, bez direktnog sunca. Pravilno osušeni materijal je zelenkast, lomi se, ne savija, i čuva se u zatvorenim posudama, dalje od vlage. Isti princip sušenja na hladnom i bez direktnog sunca vrijedi i za smilje, kod kojeg visoka temperatura isto tako uništava aktivne tvari.
Pripravci od imele
Čaj od imele – hladna maceracija
Ovo je ključna razlika koju gotovo nijedan domaći tekst o imeli ne naglašava dovoljno: čaj od imele ne smije se pripremati prelijevanjem vrućom vodom. Vrućina razgrađuje lektine, koji su jedan od najvažnijih aktivnih sastojaka. Pravi čaj od imele priprema se hladnom maceracijom – samo tako se čuva ljekovitost imele.
Priprema: jednu ravnu kašičicu suhih, usitnjenih listova i grančica prelijte sa dva decilitra hladne, neklorirane vode. Ostavite da stoji na sobnoj temperaturi osam do dvanaest sati, najčešće prekonoć. Ujutro malo lagano zagrijte na temperaturi koja nije vruća za prst – ne kuhajte. Procijedite i popijte odjednom. Pije se jednom dnevno, ujutro natašte.
Ciklus uzimanja: tri do četiri nedjelje, zatim pauza od sedam do deset dana. Nikad duže od dva do tri mjeseca bez liječničke kontrole, posebno kod srčanih tegoba.
Tinktura od imele
200 grama svježe ili 100 grama suhih listova i grančica nasjecka se sitno i prelije jednim litrom rakije jačine 40 do 50 posto. Zatvori se u tamnu staklenu posudu i ostavi tri do četiri nedjelje na sobnoj temperaturi, uz povremeno mućkanje. Nakon toga se procijedi i čuva na hladnom i tamnom. Uzima se od 20 do 30 kapi razrijeđenih u čaši vode, dva puta dnevno, između obroka.
Biska od imele
Biska je istarska rakija koja se pravi od imele i lozovače. Nije ljekoviti preparat u strogom smislu – to je tradicijski destilat. U Istri se smatra specijalitetom i pije se kao digestiv. Priprema se tako da se svježe grančice imele s listovima potope u lozovač ili drugu voćnu rakiju i ostave da maceriraju nekoliko sedmica, bez destilacije.
Rezultat je aromatizirani destilat koji ima nešto od aktivnih tvari imele, ali u neodređenim i nekontroliranim količinama. Nije zamjena za tinkturu namijenjenu ljekovitoj primjeni.
Vodeni ekstrakt i prah
Vodeni ekstrakt se pravi od jedne kašičice praha imele razmućene u dva decilitra hladne vode i ostavljene četiri sata. Pije se jedna polovina ujutro i jedna navečer. Prah se dobiva mljevenjem suhih listova i čuva u hermetički zatvorenoj posudi. Može se dodavati u med ili uzimati direktno s vodom.
U apotekama i biljnim ljekarnama dostupne su i gotove kapi od bijele imele – standardizirani tečni ekstrakti koji se uzimaju s vodom prema uputstvu na pakovanju. Prednost gotovih kapi je preciznost doze, što je posebno važno kod osoba koje koriste imelu uz redovnu terapiju.
Je li bijela imela otrovna
Odgovor nije jednostavan. Listovi i grančice bijele imele u normalnim količinama nisu opasni za odrasle, ali bobice jesu problem. Ljekovitost imele i njena toksičnost nisu ista stvar – sigurna primjena ovisi isključivo o dijelu biljke i dozi. Viskotoksini i lektini u visokim koncentracijama, kakve su u bobicama, mogu izazvati mučninu, povraćanje, proljev, usporavanje pulsa i pad pritiska. Kod djece je posebno rizično jer je prag toksičnosti niži.
Konkretno: konzumacija jedne do pet bobica kod odrasle osobe vjerovatno neće izazvati ozbiljne simptome, ali to nije razlog za opuštanje. Pet i više bobica kod djeteta ili osjetljive odrasle osobe može zahtijevati medicinsku intervenciju. Stari navod da je “imela s hrasta otrovna” uglavnom se odnosi na žutu imelu (Loranthus europaeus), koja raste gotovo isključivo na hrastovima i sadrži drugačiji omjer toksičnih tvari.
Za razliku od oralne primjene, injektirani farmaceutski ekstrakti imele (Iscador, Helixor) su standardizirani i sigurni kad ih primjenjuje ljekar, jer su doze precizno kontrolirane. Isti ekstrakt u neodređenoj dozi, uzet oralno bez kontrole, nije isto.
Za prepoznavanje sličnih biljaka po staništu korisno je znati razlikovati i druge toksične vrste – detaljnije o prepoznavanju ljekovitih i otrovnih biljaka u prirodi piše u članku o omanu.
Mjere opreza i nuspojave imele biljke
Imela biljka se ne preporučuje trudnicama i dojiljama zbog laganog estrogenskog i uterotoničnog djelovanja. Osobe koje uzimaju lijekove za srce, posebno digoksin, beta-blokatore i antihipertenzive, moraju se obavezno posavjetovati s ljekarom prije upotrebe jer imela može pojačati ili promijeniti njihovo djelovanje. Ista preporuka važi za antikoagulanse – imela usporava zgrušavanje krvi i u kombinaciji s varfarinom može povećati rizik od krvarenja.
Prekomjerne doze čaja ili tinkture mogu izazvati mučninu, vrtoglavicu i pad pritiska. Ljekovitost imele postoji, ali i toksičnost pri prekomjernoj upotrebi – ravnoteža doze je ključna. Kod alergija na biljke iz iste porodice moguće su reakcije na koži. Gavez, koji se ponekad kombinuje s imelom kod upalnih stanja, ima svoje vlastite interakcije i ograničenja, pa kombinovane čajne mješavine nije preporučljivo praviti bez savjeta.
Najčešća pitanja
Koja je razlika između bijele i žute imele?
Bijela imela (Viscum album) ima prozirno bijele bobice i raste na raznim bjelogoričnim stablima – jabukama, topolama, brezama, lipama. To je ona koja se koristi u ljekovite svrhe. Ljekovitost imele bijele vrste je daleko veća od žute. Žuta imela (Loranthus europaeus) ima žute bobice i raste gotovo isključivo na hrastovima. Nema dokazane ljekovite primjene i njen hemijski profil je drugačiji. U berbi ih ne treba miješati.
Može li se imela brati s bilo kojeg drveta?
Ne. Za domaće pripravke preporučuje se imela s jabuke, topole, breze ili lipe. Imela s hrasta traži poseban oprez, a ona s crnogorice nije namijenjena domaćoj primjeni. Stablo domaćin direktno utječe na hemijski sastav biljke i njenu ljekovitu vrijednost – komercijalni preparati to uvijek navode na deklaraciji.
Zašto se čaj od imele priprema hladnom maceracijom?
Lektini, koji su jedan od glavnih aktivnih sastojaka imele, nestabilni su na visokim temperaturama i razgrađuju se kuhanjem. Hladna maceracija – ostavljanje biljke u hladnoj vodi osam do dvanaest sati – čuva lektine netaknute. Čaj pripremljen prelijevanjem vrućom vodom neće biti otrovan, ali mu je ljekovita vrijednost bitno manja.
Koliko dugo se smije piti čaj od imele?
Preporučeni ciklus je tri do četiri nedjelje uzimanja, zatim pauza od sedam do deset dana. Duža primjena bez pauze i bez liječničke kontrole nije preporučljiva, posebno kod osoba s bolestima srca ili na redovnoj terapiji. Efekti na pritisak i rad srca grade se postepeno i ne osjećaju se odmah.
Šta je biska od imele i kako se razlikuje od tinkture?
Biska je istarska tradicijska rakija napravljena maceracijom imele u lozovači – pije se kao digestiv i dio je kulturne tradicije, ne ljekoviti preparat. Tinktura je namijenjena ljekovitoj primjeni, pravi se u kontroliranoj koncentraciji i uzima u kapima. Razlika nije samo u namjeni nego i u preciznosti doze – tinktura je standardizirana, biska nije.
Je li imela sigurna uz lijekove za srce?
Nije sigurna bez konsultacije s ljekarom. Imela može pojačati djelovanje digoksina, beta-blokatora i antihipertenziva, što može dovesti do previše niskog pritiska ili poremećaja srčanog ritma. Osobe na kardiološkoj terapiji moraju razgovarati s ljekarom prije nego počnu koristiti bilo koji preparat od imele, uključujući čaj.
